SKOLA - strava i uzas
...Izgleda da stignem pisati jednom na mjesec... Vise ni malo nemam vremena, a pogotovo ne za pisanje ovog bloga. Kao sta sam napisala u naslovu ''skola'', da pocela je, jos prije 2mj, a ja sam vec pocela biti grozna. Imam sest jedinica, i nista mi ne ide od ruke. Npr. hrvatski, znem sve sta bi prosijecna gimnazijalka trebala znat... Znam Hrvatski sigurno za 3 ili 4... Toliko obicno dobijem iz usmenog odgovaranja, a iz ispita uvijek, ali uvijek losu ocijenu. Pismeni mi nikada nisu isli. Danas smo pisali zadacnicu iz engleskog, i to smo dobili neki ogromni tekst za prevadanje s engleskog na hrvatski. A posto meni engleski bas i ne ide, osim toga sta dosta toga kuzim i znam pricat, gramatika mi je u ku...... Prosli tjedan smo ukrali ispite, i A i B grupu, kopirali, podjelili po razredu.... Naravno bilo je i onih koji su prijetili da ce rec profesorici, bilo je onih koji nisu htijeli uzet ispite.... Pa zar se u svakom razredu moraju nac takve budale.
Razmisljam o premjestenju iz gimnazije, samo ne znam kamo. Moja prijateljica me zove ''americka gimnazijalka''... Zasto? Zato jer se upravo tako i ponasamo, i ja i ona. Oni su svi tamo na filmovima i serijama otkaceni i ludi i samo partijaju.... Takve smo i mi.... Zivimo iz vikendaza vikend.... Smisljamo gdje cemo napravit kakav dobar tulum. Evo sam iduci vikend kod nas je Helloweane party, sviraju nase rock grupe za koje nikada niste culi, a to su Centralno grijanje i Sirioni.... Ne znam koliko pratite novu TV, ali na onom showu za one pjevace, ne znam ni sama kako se zove, pjevala je nasa bivsa pjevacica Centralnog, Neda... Di sam ja stala, a da skola.... Ili moja prijateljica.... Bit ce da je ona... Vec znamo kamo cemo za novu godinu.... Svaka na na poseban tulum, vecina mog drustva kojeg poznajem od pocetka svojeg skolovanja ima svoj tulum, a ona ide na tulum, takozvanih ''penjaca''- inace decki koji se bave penjanjem i koji su u GSS-u... Tako da cu i ja i ona bit na dva tuluma, pitate se kako je to izvedivo, tako jer tamo di slavimo i jedna i druga nalaze se i dom izvidaca (tamo ja idem), a preko puta je sumarski dom di ide ona.... Tako da nas samo cesta dijeli.....
A sta se tice mog pravog problema i razloga pisanja danasnjeg posta nakon nekoliko dana, skoro pa mjesec dana je SKOLA.... Ali mi se upravo ne da pisati o njoj.... Bas sam dobila inspiraciju za svoj drugi blog.... Da imam jos jedan.... Ovaj blog je na neki nacin vise privatan, jer svi koji znaju za ovaj blog me ne poznaju.... A onaj blog kojeg sam isto zapustila, je vise javan.... Tj znaju za njega svi koji bi trebali znat.....iz mog grada.....
evo vam adrese pa ako vam se da skoknite i tamo....metalkaog.blog.hr
Nemoj te se ljutiti, odgovorit cu vam drugi put na komentare sada ne stignem....
••KRAJ••?
Ej...bok... Nisam dugo pisala i ne znam kako da pocnem... Nije se dogodilo puno stvari od zadnjeg posta koji sam pisala. Ali...ipak se nesto dogodilo...
Naime, prosli vikend bio je dan grada i bili su neki pijevaci kod nas, a posto ih ja ne slusam nisam ni bila tamo. Bila sam vani s jednim deckom, s kojim sam brijala, tj.s kojim sam prevarila decka.... To je trajalo do prekjucer, znaci tjedan dana sam varala decka...
Ne ponosim se s tim... Znam napravila sam sranje, a i tako se osjecam...
Sinoc sam se opet napila i opet napravila sranje u gradu... Rekla sam sve decku... Ne znam kako sam imala snage to mu rec...ali rekla sam mu... Nisam mu rekal ime tog decka, iako predpostavlja. Sve sam mu rekla; znaci sve ono od petka, kako sam se ja osjecala zadnjih tijedan dana. A osijecala sam se tako da sam samo mislila kako da mu slazem zasto ne idem van, koji ce mi bit izgovor zasto nisam se javila na mobitel i zasto nisam odgovarala na poruke...
Do prije tjedan dana tj. do prvog poljubca s tim deckom obozavala sam decka... Nisam mogla bez njega... Jedva sam cekala da ga vidim... A sad, samo molim boga da ga ne vidim... Ne znam sta mi je, jednostavno vise ne osjecam ono sta sam prije osjecala prema njemu... Dala bi sve da se to promijeni.... On mene obozava cak je rekao mojim prijateljicama da mi je spreman oprostiti... Zeli da pokusamo ponono, (barem se nadam da tako razmislja) ali ja s njim ne mogu razgovarati. Nemam snage, ne mogu ga pogledati u oci... Iznevjerila sam njegovo povijerenje, ali pre mlada sam da se tako vezem za nekoga. To sam i njemu rekla. Ali mislim da me nije shvatio sta zelim s tim rec. Ne znam sta da radim... Da pokusam ispricati se? Da razgovaram s njim? ne znam sta da radim...
Kome...
Kome da pisem
najljepse pjesme,
kome da darujem
njeznost,
kome da poklonim
najljepse vrijeme...
Kome...tko zna...
U mom srcu
prazna tisina,
bezazleno u mojoj dusi
tuga golema
u mom glasu
odraz mladosti,
mladosti bez radosti,
u tuznom oku suza
sve je prazno...
....
Vidim da vam bas nije jasno u vezi ovog svega....
kao prvo ja jesam prekinula sa svojim deckom...
... ali sam se i pomirila....
kao drugo, onaj zadnji post ''Dugo lutanje'' je prepisan iz jedne biljeznice u koju sam tako pisala sranja poput nekih pjesama i takvih prica.....
Je li vam barem nesto jasno....
DUGO LUTANJE...
Da li je potrebno sve ovo pisati, da li je potrebno prevrtati po sjecanju, da li je potrebno dirati uspomene...
Iskreno to je bolno, ali u sebi ima nekog cara, jer me vraca u prosla vremena, kada smo letjeli mnogo, kada smo bili zasljepljeni mladenackom ljubavi koja je obecavala sve, a ipak ne dobijem nista...
Bilo je to nase proljece, nase ljeto, jesen i zima... Bila je nasa godina ispunjena ljubavlju, radostima, zanosima, a danas nasim suzama koracaju drugi, vole se, mastaju... Sretni su kao mi nekada, danas su ostale uspomene, divne uspomene nase ljubavi, koja je davno izgubila listove ispisane u mom dnevniku, ali koja je ostala u nasim srcima, da nas podsjeca na nasa vremena. Danas sam listala stari dnevnik i sjecala se svih onoh sati provedenih s tobom, svih onih mastanja, lutanja...
Bilo je divno i ne dozvoljavam da zaborav izbrise uspomene. Znali smo dugo da sutimo i da njemim pogledima otkrivamo nasu ljubav, znali smo da se smijemo, da se luckasto smijemo drugima, da volimo sve trave, svo cvijece, da volimo svu djecu, sve ljude... Bili smo zaista zaljubljeni. Odjednom su dosle duge sutnje koje su bile besmislene, koje su me dovele do ludila, ali tako smo zeljeli ublaziti bol rastanka, tako smo zeljeli da sve odjednom nestane i da brzo projuri pored nas...
Tako smo zeljeli da umre nasa ljubav...
Tako je izgledalo u casu rastanka, sve bez bola, bez suza, sa mnostvom poljubaca, obecanja i opet duge sutnje...
Zaboravili smo sva ona mastanja, sve one lude mladenacke zanose, koje imaju samo zaljubljeni, sve one casove provedene zajedno, jer vrijeme nas je pregazilo...
Danas kada prolazim ovim stazama, kada pokusavam da zaustavim suzu koje su trebale teci na rastanku, kada pokusavam da ublazi bol, sve odjednom postaje ne izdrzivo, glupo i odvratno... Bijezim sa naseg mjesta kojeg smo neizmjerno voljeli. Lutam dugo kroz grad nase srece i odjednom vracam se u sivilo svakodnevnice mog zivota. Prolazim pored tebe, osvrcem se, gledam te dugo, dugo sve dok sasvim nestanes iz mog vidika i opet suze, vrele i bolne rasparaju moje srce, ozivljavaju uspomene, a ti, kao stranac prolazis pored mene i nanosis mi jos vise boli...
Znam da si tuzan i usamljen, da cesto razmisljas o meni, da bi zelio da ponovno budemo zajedno, ali ne, to je sada nemoguce, zasto prevrtati po proslosti, sami smo tako htijeli...
Mladenacki zanos je bio veci od nase ljubavi, i jaci od naseg razuma... Danas imamo uspomene, divnu proslost i obican svakodnevni zivot...
I poslje svega neka zive uspomene...
Ne dozvoli da zaborav prelije sjecanja na jednu ljubav...
Ispravak posta...tj....samo onaj dio o osobi koju sam smatrala izgubljenom...
...Zeljela bi promojeniti ono sta sam napisala u proslom postu... Mislim ovo se stvarno dogodilo, vidim da mi bas i nevjerujete, ali je, dogodilo se.
Ovako, samo bi htijela promijeniti ono sta sam napisala o svom decku. Mislim da nije zasluzio da onako o njemu pricam. Zivot ga bas i nije mazio, to sam jucer shvatila. Jucer sam bila na kavi sa frendovima i na neki nacin su me uvjerili da i nije on tako los.... Ma znala sam i ja da nije los.
ISKRENO... Samo sa trazila razlog, samo sam cekala da negdje zajebe da mogu prekinuti s njim. Isao mi je na zivce sa svojim ponasanjem... Ima dvadeset godina i uopce se tako ne ponasa, ponasa se kao da je jos mladi od mene.
Jucer sam pricala s njim, na neki nacin sam se htijela ispricati za ono sta sam napravila u srijedu. Naime, jako sam ga povrijedila, no on je i mene, ali ono sta sam mu napisala u poruci, nisam bas tako mislila. Napisala sam mu da je profuckao svoje. Pa sam se dosla ispricati.
Dosla sam mu reci da zelim prekinuti s njim. Pocela sam govoriti, ali jednostavno nisam mogla. Kad sam ga vidjela, morala sam ga zagrliti. Mislim da je i sam skuzio zasto sam dosla do njega. Ali taj je razgovor presao u nesto vise. Poceo mi je govoriti o tome kako njega niko ne voli. Kako sve oko njega boli glava samo zbog njega. Jedinu dobru osobu koju je on naveo u cijeloj nasoj prici je bila njegova ujna. I prije mi je govorio o njoj. Mislim da je ona jako vazna za njega, vijerovatno je puno napravila za njega kad ju toliko voli. Saznala sam sta se dogodilo s njegovom mamom i to mi nije ni malo olaksalo da nastavim razgovor o nasem prekidu....
Dok je sve to govorio...imala sam osjecaj da ce se rasplakati....meni su suze samo tekle... Nadam se da nije skuzio... Tako je tuzno govorio o svemu, o svojoj mami, tati, baki.... Izgleda da ja ni ne znam sta imam, kakvu obitelj. Nakon naseg razgovor shvatila sam koliko sam doista sretna... Shvatila sam da imam normalnu obitelj...barem donekle...
U tom razgovoru nisam...nisam ga jos ja mogla ostaviti... Jednom sam mu prilikom rekla da ga ne zelm ostaviti jako dugo, da ga volim... Ali tako sam razmisljala ovih dana, da ga moram ostaviti.
Nisam ga jos ja mogla iznevjeriti. Cula sam da je bio jako ljut, tuzan, zivcan....zbog mene i svega onoga sta se dogodilo...
Kad sam napokon odlucila progovoriti, i kad sam napokon skupila snage za rec da ga ne volim vise kao prije... Da sam to rekla, lagala bi.... Ni sama ne znam zasto moram prekinuti s njim. Ali jednostavno moram.
Ustala sam i htijela otici doma, napokon sam mu htijela reci te rijeci; SAMO PRIJATELJSTVO... zagrila sam ga... Nisam mogla bez tog zagrljaja... I dogodilo se ono cega sam se najvise bojala da ce se dogoditi. Cijelo sam vrijeme to izbjegavala, ali vise nisam mogla... Poljubio me... U glavi su mi se vrtile misli, da ga odgurnem i odem iz kuce, ali mi je srce govorilo da mu moram uzvratiti... Tako je nas razgovor zavrsio... Pomirenjem, umijesto; rastankom...
...prokletstvo posta...???
Ne znam kako da pocnem. Neki bi rekli; od pocetka. Ali ja nemam pocetka. Ili ga imam...ne znam kako da vam napisem sve ono sta sam prozivjela.
Pa da pocnem, od pocetka... Ovako... U nedjelju popodne isla sam se voziti sa frendicom i sestrom do grada i dogovorila sam se sa deckom i jos nekim frendovima da cemo ici peci kukurze u neku sumu koju nazivamo Pecnik... Tako je i bilo, no odustali smo od pecenja kukuruza jer navodno jos nisu zreli. Sve je bilo super, vatrica, priroda oko nas, sve je bilo super dok tu idilu nije prekinuo neki cudan zvuk, neko cudno glasanje... Ustanovili smo da je to lisica, uzasno sam se prestrasila. Pokupili smo se u auto. Bila sam sretna sta sam na sigurnom. Bojim se mraka, bojim se svega sta ima veze sa mrakom i opasnim zivotinjama. Da skratim pricu. Usli smo u auto, nas pet. Decko moje frendice mi je ponudio da sjednem napred, ali nisam htijela, nije mi se dalo okruzivati oko cijelog auta. Tako da smo nas tri frendice sijele otraga, a moj dragi decko (ako je jos dostojan tog naziva) i decko moje frendice sijedili su naprijed. Putem smo sreli jos jednog frenda koji je dosao na motoru i dogovorili smo se da cemo se nac ispred kuce moje prijateljice.
Krenuli smo i ovaj fredn je krenuo, bio je ispred nas. On je skrenuo nekim drugim putem. Tako dok smo se vozili do glavne ceste, decko moje frendice prepricavao je kako se slupao sa motora i sa autom, bas na toj cesti s kojom smo mi isli. Svi su vristali i zajebavali se, ali ja sam se samo sjetila svog zadjneg posta, samo sam o tome razmisljala. Dosli smo do te glavne ceste, frendica je vikala; ubrzaj, daj gasa, popeljaj po ravnici... Samo sam sutjela i rukovala sam se snjom, tada je rekla; rodile smo se zajedno i poginut cemo zajedno...(Ona je inace mlada od mene samo dva dana) Prije smo se zajebavale na tu recenicu, ali ja sam je shvatila ozbiljno, barem tu vecer... Spustila sam se na sjedalu, sjedila sam iza vozacevog mjesta, i nisam htijela gledati oo sebe. Nisam htijela znati kojom brzinom idemo, iako sam osjetila da smo isli dosta brzo.... Nisam ni skuzila da smo prosli tu ravnicu, kad sam cula skripanje guma... Nisam sigurna, al mislim da se sjecam, onako kroz maglu, da je neko zavristao. Htijela sam se podignuti i vidjeti sta je bilo kada sam osjetila snazan udarac. Lupila sam glavom u sic. Prije toga sam cula lomljenje lima. Podignula sam glavu i ispred sebe vidjela dim i kucu pred kojom smo se zabili. Uhvatila me panika, vidjela sam frendicu kako je lupala po vratim jer ih nije mogla otvoriti. Ja svoja nisam mogla otvoriti pa sam izisla na druga. Svi smo se uspanicarili... Moj ''dragi'' je dosao do mene i pitao me jesam li dobro... Tada sam mu mislila prikeljit samarcinu. Ali suzdrzala sam se.
Nisam ga mogla smislit. Frendica je otisla sa svojim deckom u neki podrup, oprati krv sa sebe. Druga je plakala dok me je grlila. Tada sam skuzila da krvarim. Uspanicarila sam se jer nisam znala odkud krvarim. Skuzila sam da mi krv tece iz nosa. Majca koju sam taj dan nosila bila je od mog prijatelja, bila mi je velika... Rukavi su joj bili krvavi. Sva sreca da je bila crna. Osjetila sam kako je bila natopljena krvlju. Frendica je nabavila prijevoz do grada, morala se oprati od krvi s kojom sam je ja zamazala, zvala me da idem s njom... Nisam htijela ic, nisam htijela ostaviti decka. Sada zalim zbog toga. Svaki put kada mi se priblizio i pitao me jesam li dobro, samo sam ga odgurala. Mislila sam da cu ga lupiti, ali nisam mogla. Sva sam se tresla. Decko moje frendice me pridrzao jer sam pala, noge su mi jednostavno otkazale.
Ne znam ni sama kako sam dospijela u kucu nekog lika. Samo znam da je decko isao sa mnom. Tada sam se jos gore osjecala, kada sam se pogledala u ogledalo, nisam mogla vjerovati da sam to ja. Blijeda ko krpa. I opet mi se smracilo pred ocima. Kada sam isla do mjesta di me cekao tip koji me trebao voziti kuci, moj ''dragi'' rekao mi je da ga primim za ruku. Primila sam ga, ali sam ju brzo pustila. Nisam mogla vise biti ni blizu te ubojice. Dosla sam doma i otisla spavati.
Tada su mi se slike pocele prikazivati u glavi. Tada sam shvatila da sam ja trebala sijediti na prednjem sicu, a ja se nikada ne vezem. Sta bi bilo da sam sjedila naprijed, i da se nisam vezala.....
Mislim da nebi onda citali ovaj post. Tek sam se danas pocela prisjecivati svega. Tek mi danas sve slike sjedaju.
Bila sam danas pri put vani nakon toga dana. Dosla sam u svoj omiljeni kafic sa frendicom s kojom sam bila i u nedjelju. Nas omiljeni konobar samo nas je pogledao i poceo se smijati. Ta s kojom sam bila bila je na sivanju u bolnici i ima dva sava. Reko je da sve zna... Sve je vec cuo. Samo sam ostala zaprepastena. Prije toga ljudi koje poznajemo samo su nas cudno gledali, jer je kruzila prica po gradu da smo u komi... Pocela sam se smijati jer smo barem po necem popularne.
Ali ko prica te glasine. Nako ne previse dugog razmisljana skuzili smo da se tim hvali moj decko. Koji od ovog trenutka vise nije. Upravo sam mu poslala poruku da je profuckao svoje.
Ne zelim nista vise cut za njega, ni glasa. Ni ime, ni prvo slovo njegovog imena. NISTA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Mislim da sam mu milijun puta rekla, kad god sam sjela s njim u auto; da ne vozi brzo. Bilo kad sam ja s njim ili bilo ko od mojih...
I eto dogotili se sranje. Ali uvijek se tjesim da smo mogle i gore proc. Ne idem mi u glavu da se on jos smije, da prica sale na taj racun. Svako malo zove moju frendicu i prica s njom. To mi je dopizdilo. Ako mu njezim decko nece nista prigovorit ja cu. Prvom prilikom. Ne zelim vise znati da postoji. Moram priznat da mi je bilo jako lijepo s njim ova niti puna dva mjeseca. Mislila sam da cemo se jako lijepo slagati. Ali znala sam ;SVE STA JE LIJEPO, KRATKO TRAJE....
+ O SAMOUBOJSTVU +
Mnogi su ljudi pocinili samoubojstvo... Poznam mnogo ljudi koji su to pokusali, ali ipak nisu. Poznam one koji su to napravili i prezivjeli... Ipak su se vratili u zivot.
Rijec samoubojstvo upotrebljavamo kada govorimo o razlicitim vrstama samodestruktivnog ponasanja. Takvo ponasanje moze imati razlicite uzorke i motive i moze se manifestirati pod razlicitim uvijetom.
Problem samoubilackog ponasaja muci covijecanstvo stoljecima. Ispocetka mu se pristupalo s teoloskog, etickog i filizofskog stanovnistva, a u novije vrijeme pristupa mu se i sa socioloskkog i psiholoskog. Unatoc dugom i temeljitom proucavanju, ostalo je jos mnogo zagonetaka.
U Hrvatskoj se posljednjih desetak godina, svake godine ubije prosječno 1000 ljudi, a na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja, a na svakog tko pokuša samoubojstvo dolaze još tri osobe koje o samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju.Žene pokušavaju suicid tri puta češće od muškaraca, a muškarci izvršavaju suicid četiri puta češće od žena.
Emocionalne promjene poput smrti partnera, raskida veze ili gubitka imovine su vrlo stresne situacije i ukoliko osoba smatra da je problem prevelik da bi ga se riješilo stvara se beznađe, koje ako predugo potraje doprinosi razvijanju suicidalnih misli i ponašanja. Iznenadne promjene u ponašanju također su znaci upozorenja, jer većina ljudi želi imati kontrolu nad onim što čine, a ukoliko to ne mogu i takvo stanje potraje nastaje kriza. Može se javiti i najprije želja za samoozljeđivanjem, nebrigom za zdravlje, ukoliko se osoba izolira, ili najednom pronađe prijatelje koji imaju inače drukčije standarde od nje same. Dugoročno stanja poput tuge, apatije, beznađa (su prisutne kod 65% samoubojica), nesanice, promjene raspoloženja, strahovi, prehrambeni poremećaji i razni oblici anksioznosti (prisutni kod 30% samoubojica) potiču suicidalne misli, kao i dijagnosticirane teške, neizlječive ili smrtonosne bolesti. Neprimjerene reakcije okoline prema samoubojicama, kod onih koji imaju suicidalne primisli samo stvaraju osjećaj da se zapravo nemaju kome obratiti niti na koga osloniti. U svakom slučaju samoubojica je trpio neizdrživu bol, patnju, bila ona duševna ili tjelesna. Depresija uzrokuje snažnu, nepopustljivu i dugotrajnu bol, koja gura pogođenu osobu prema bilo čemu što bi tu bol moglo ukloniti, a ponekad kada se ne otvori niti jedan drugi mogući izlaz, jedino preostaje put u smrt.
Depresivna osoba svakodnevno i cijeli dan osjeća tešku tjeskobu, strah, tugu, koji mogu potrajati, danima, mjesecima, pa i godinama. Duševna bol je medicinski dokaziva i depresivnoj osobi ne pomaže snaga volje i dobre želje. Depresija je biološka bolest koja se mora liječiti medicinskim metodama. Najgore metode samoliječenja depresije su uz pomoć alkohola, ili droga.
-Razgovaranje o samoubojstvu potiče na njegovo izvršenje.
Potpuno suprotno. Razgovor o samoubojstvu znači brigu za probleme određenog pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.
-Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da samo želi privući pozornost.
To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).
-Kada mlada osoba izvrši samoubojstvo to je obično plod impulzivnog ponašanja.
Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubojstvo utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali moguće načine samoubojstva.
-Osobe koje pričaju o samoubojstvu neće ga i počiniti.
Osobe koje pokušaju, ili počine samoubojstvo prethodno jasno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.
Danas sam citala knjigu "Zivot poslje zivota" - (Raymonda Moodya, Jr.), dosla sam do poglavlja samoubojstvu, odlucila sam nesto napisati o tome. To je najcesca tema tinejdera. Neki dijelovi (koje sam ovdije napisala) su iz te knjige. Citajuci razgovore izmedu samoubojicama i pisca, svi su oni izjavili da im nije ni na kraju pameti da se ponovno pokusaju ubiti. Shvatili su da su pogrijesili i drago im je sto nisu uspijeli... Kada je pisac pitao jednog koji se pokusao ubiti hoce li to ponoviti, ovaj mu je odgovorio; "ne, ne bih to ponovio. Iduci put cu umrijeti prirodnom smrcu."
Zanimljivo je da se navedeni pogledi i iskustva podudaraju s vrlo drevnim i teoloskim argumentima protiv samoubojstva. Teolozi i filozofi vijekovima su ljude odvracali od samoubojstva, a njihovi su se razlozi temeljili na predostavci da smo ovdije s nekom odredenom svrhom, da je zivot dar boziji, te da nije nase da odaberemo hocemo li ili necemo zivjeti!
Mislim da se samoubojstvom samo bjezi od stvarnosti i problema koje ljudi imaju. Priznajem, ovaj mi je tjedan stvarnou kurcu, na neki nacin, i pomisljala samo tome, zato sam i pocela pisati o tome....
Razmisljanje o tome uvijek me uhvati kada sam sama (kad me neko razjebe - poput staraca) ili kada sam vani, tj. kada malo previse popijem i kada pocnem razmisljati o tome... Tada bi to najvijerovatnije i napravila, pokusala ves jesam jednom... Drugi mi je put pala misao da moram to napraviti jer me niko ne voli, ali sva sreca da je tada uz mene bila veoma draga osoba meni, inace nisam bila svijesna da to stvarno idem napraviti. Osijecala bi se kao da samo sanjam.
Kao sta sam na pocetku napisala, poznajem dosta ljudi koji su to napravili ili barem pokusali...
Cak je i moj decko medu njima, moja frendica, brat mojeg frenda.....
A koliko ih jos ima a da ni neznam.
Sve cesce razmisljam o tome, i sto cesce razmisljam o tome, sve cesce razmisljam o onima koji me vole... Da li ti uopce postoju, da li se rodio neko tko me voli... Cak sam pocela sumnjati u roditelje, sve samo popustaju mojoj sestri.
Pocela sam sumnjati u prijatelje, u decka. Ne znam sta da radim. Vec mi se danima samo te misli vrte po glavi.
Danas je subota, vijerovatno idem cugat sa prijateljima, i ako mi padne neka takva misao na pamet, bojim se da cu, kakva jesam, i napraviti to.... Jer me te misli proganjaju dosta dugo.
Nadam se da se cujemo sutra, s boljim mislima......
...jos ovaj put...
To nije samo loša navika
To je puno, puno više od toga
Ja ne mogu si to objasniti
Znam da ću opet, opet probati
Još samo jednom
Ovo je posljednji put
Još jedan ubod
Samo još jedan liz
Još jedan poljubac srolaj mi
Baš kao žena ona zna što treba
I nije me briga što mislit će svi
Još samo jednom
Ovo je posljednji put
Još ovaj put dobro se osjećam
Još ovaj put baš sve zaboravljam
Još ovaj put oči zatvaram
Još ovaj put i tu je kraj...
Metallica - Until it sleeps
... problem?...
komi sam, svi su "skoro" saznali za moj blog... To ce biti sad malo problem jer moram paziti sta pisem i koga ogovaram... Ali boli me briga, ono sta sve pise na ovom jebenom blogu je istina, nista ne tajim.... Svidjelo se to kome ili ne, nije me briga... Takva sam, nista ne mogu tajiti, a ono sta ja osjecam je najvise ovdje opisano, jer o tome ne mogu govoriti... To je jedino o cem ja ne mogu govoriti, jednostavnije je napisati....
...pa da vam napokon recem kako se sada ovaj tren osjecam...
Osjecam se usamljeno, iako to nisam...
Bojim se svoje srece, jer sve sta je lijepo kratko traje...
Mislila sam da ce ova godina biti koma... kako je pocela, mislila sam samo kako da sta brze produ tih 365 dana... ali u sredini te naocigled jebene godine, dogodio se "preokret"...
I to tocnije u noci na moj rodendan (16-17 lipanj)... Upoznala sam super tipa, i svasta je bilo, meni je bilo super... Ali mislila sam da je to ono, na jednu noc, ali ta jedna noc traje sve do danas... U tome je problem... Ali jos veci je problem taj sta sam se zaljubila... To je najveci problem...
Zato sta sam se vec jednom zajebala i "patila" jako dugo... Ne zelim da se proslost vrati... Toga se bojim, bojim se te proslosti, i ne zelim je ponovno prozivjeti, nije ugodna.....
Iako nekim ljudima nece biti ovo ugodno citati, ali moram napisati sta mislim, iako sam to vec rekla, ali odkako nisam u Og-u neko vrijeme, i odkako ne vidim neke ljude, te mi se misli stalno okrecu po glavi...
Stalno mislim samo o tome, kako bi bilo zivjeti bez veoma drage osobe...???
Kako bi bilo krenuti ispocetka i zanemariti veoma sretnih mjesec dana...
Cak mi je pala misao da se vise ne vidam s tom osobom, da jednostavno prekinem kontakt s njom... Da bude jednostavno-GOTOVO-... Da samo posaljem poruku i to je to... Ovo bas nikome nisam rekla, ali vec sam u mobitel napisala poruku koja je samo cekala slanje na odredenu adresu...
Ali sam prije nekih tjedan dana izbrisala, jer mi je ta osoba dala do znanja da joj je stalo do mene...
Mislila sam to sve prekinuti zbog toga da opet ne prozivljavam proslost... Ali nemam snage to napraviti... Sad mi je gotovo... Ali i dalje se bojim, bojim se da ON nesto ne pokusa... bojim se toga dana kada se to dogodi... Ovako kako se sad osjecam, i ono sta osjecam prema toj osobi, to bi me jako pogodilo...
Kada se vratim u Og napravit cu sve, pokusavati cu da se nasa veza odrzi sto dulje, da ne bude svada i ostalih sranja kakva imaju drugi parovi... Da ne bude prevara... Jer ako se to dogodi... Mislilm da bi ubila nekoga... A to sam sposobna napraviti, nebi mi bilo prvi puta da pokusam, ali onda to bi stvarno napravila... Zasto??
Zato jer volim tu osobu, jer ju obozavam, jer nemogu bez nje.... Eto, zato....
Ali se i dalje bojim... Uvijek cu se bojati...
Pokusat cu nemislit na tu pomisao, pokusat cu misliti samo na moju srecu i buducnost...
Tesko je...
Uvijek se pitam, sta bi bilo da nije taj dan dosao van, sta bi bilo da se koncert nije odrzavao, sta bi bilo da ja taj vikend nisam slavila rodendan... Ali eto, "sudbina" nas je spojila...
Neznam, je li bolje prekinuti odma to sve na pocetku ili pustiti i uzivati dok se moze... Uzivati dok to ne stane, dok neko ne prekine, dok se neko ne umijesa???
Pantera - This Love...
...DA...
ovu pijesmu mi je moj najdrazi Gogy pustao, obozava tu pijesmu... Vec mi nedostaje, a nisam ga vidla dva dana....
MARIHUANA...
Shot at 2007-07-03
Mozda je prosao zivot cijeli
od onoga dana kad smo se sreli
kad ugledah te oci plave
i kosu pokosene trave...
Ah, pomislim lijepa je ona
i necuh zvuk onoga zvona
sto do smrti polako zove,
da sam znao snivao bih snove...
Ruku mi pruzi kao da pita;
vidis li rijeku, polja zita...
Ispruzih ruku, ruci sto drhti
i tada je pruzah vapaju smrti...
I tada doznah pred kim stojim,
pred onim cije poljupce brojim,
bljedo lice moje Ane,
provodi noci u dimu marihuane...
Htjeo sam ljubavlju da otjeram drogu
jer sto je ona skrivila Bogu,
u pomoc je zvala ljude,
htijela je da voli i voljena bude...
Uzalud bijahu sve molbe moje
umrijese oci plave boje,
umrla je u svitanju dana,
bila je sretna i zvala se Ana...
Na njenom grobu zaplakah prvi
ispisah rijeci kapima krvi,
proklinjem svijetlo dana
i zlo koje donosi marihuana...
A znala je da narkomani dugo ne zive
i da se kratko svojim snovima dive
voljela je da bode svoje vene,
voljela je mnoge, mozda i mene...
P.O.D. - Youth of the Nation...
...U LIPNJU...
...davnog lipnja sam se rodila,
poslje sesnaest godina sam se zaljubila,
i sada je lipanj, ali sada sam nesretna.
...kada je htio da pode, rekao je:
''Ja odoh, sjeti me se nekad,
kad drugog budes srela,
ja vise necu doci;
ceka me druga zena...''
On nezna da drugoga nisam srela
i nezna da sam samo njega voljela,
i nezna da sam u dugim kasnim nocima,
samo na njega mislila...
jednog davnog lipnja sam se rodila,
poslje sesnaeste godine sam se zaljubila,
i sada je lipanj, ali sada sam nesretna...
Manowar - Master of the Wind...
...usamljena...ili mozda ipak ne...
Osjecam se usamljeno, a ni sama ne zanam zasto... Jednotavno kao da je jedan dio mene umro... Nema razloga...
Trebam se osijecati presretno, danasnji mi je dan bio super, ispunjen u svakoj sekundi...
Skola je zavrsila, moja najgora nocna mora...
Pomirila sam se sa ''prijateljicom''... Vidjela sam meni dragu osobu...(koja mi je u zadnje vrijeme postala draga)...
Ali citajuci postove mojih prijateljica, pomislim; jebote, moram biti sretnija od njih... One imaju vece probleme od mene...''
Ima onih koji se smiju unatoc svemu sto su prosli... Smiju se i tjese one koji imaju problema ''ko ono ispod nokta''- sta se kaze... Takvim se ljudima divim... Prelaze preko svega, unatoc svemu... Oprastaju... Oprastaju... I ponovno oprastaju...
Takvi ljudi imaju veliko srce, i uvijek ce ga imati... Takvim ljudima uvijek mozes vijerovati, unatoc tome sta ima onih koji te zele odvojiti od te osobe...
Ti se jednostavno ne das... Ali oni to pokusavaju stalno, ponekad i uspiju... Ali ja se na vrijeme povucem i prestanem slusati takva sranja. Ali to je rijetko kada... Svaki put kada me pokusavaju odvojiti od neke osobe i kada uspiju, kada me uvjere u neke price... Ponovno se uvjerim da ta osoba nije toliko losa, i svakim danom me sve vise iznenaduje...
Iznenaduje me svojom snagom, svojim velikim srcem... Ja takvo sto ne bi mogla podnesti. Pala bi na prvoj prepreci. Jednostavno bi se slomila... Ne bi mogla vise izdrazati tu napetost...
Ne bi mogla podnesti sve te ljude koji mi zvocaju svaki dan za vratom... Ne bi mogla podnesti ljude koj... ni sama ne znam... Jednostavno ne...
Ima ljudi koji jako dobro skrivaju sebe... Svoje pravo lice... U veoma rijetkim situacijama skinu masku koju nose 24 sata...
Ne zanm kako to mogu... Unatoc svojoj proslosti (koja je jako bolna) oni se smiju... Smiju se i prelaze preko toga...
Znam i sama da je sada prekasno za poduzimanje necega... Ali mozda se ipak neke pogreske mogu ispraviti... Barem one koje se daju ispraviti...
Ni sama ne znam kakve svrhe ima ovaj post... Ali jednostavno sam morala napisati sta me muci cijeli ovaj jebeni tjedan...
Skupljam u sebi...
Kipim...
Gutam sve rijeci koje cujem protiv svojih prijateljica... To svakim danom postaje sve nepodnosljivije...
Kao sta i sam naslov posta govori; ''usamljena''- Ja to nisam... Imam ljude koji me vole, ali ja to ne zanam cijeniti... Premlada sam da znam sta je prava, iskrena ljubav, ali ja nju imam... I ne znam ju cijeniti...
Ima ljudi koji su usamljeniji od mene pa se ne zale... Opet se smiju... To ih jednostavno ne dira...
Pa zar je onda problem u meni...? Zar samo ja od muhe radim slona...? Zar samo ja primjetim to sve, sve te jebene detalje koji me pogadaju... Ponekad bi voljela biti kao neki ljudi koji ne primjecuju to sve...Koji cijelu istinu vide samo povrsno... Ali ja ju vidim i u najmanjim cesticama, i to me pogada.... Sta sam takva i sta sve to moram vidjeti i trpiti...
Vise necu... Od sad, biti cu povrsna i pokusat cu sagledati stvarnost samo sa jedne strane... Drugu necu ni pogledati...
''usamljene...ili mozda ne...''-- ne nisam ja usamljena, samo ne znam cijeniti ono sta imam... ali ipak mislim da mi po tom pitanju treba pomoc ili podrska... Kako da prije sebe zavolim, onakvu kakva jesam, pa onda ostale... Kako da drugima pomognem kada ni sebi ne mogu pomoci...
p.s. Ovaj post posvecujem jednoj divnoj prijateljici koja je prosla sve i ono sta nije trebala... Koja se smije unatoc svemu, koja glumi da je sve u redu, ali iza tog predivnog ogledala nalazi se katastrofa...
Volim te ljubavi i uvijek cu te voljeti... Znam da moje ponasanje zna ponekad neke i razuvijeriti od toga sta kazem...
Ali ja cu ti reci, vijeruj mi, reci cu ti kada cu te prestati voljeti... Ali to se nikada nece dogoditi...
KoRn
Glazbena revolucija dogodila se u malom kalifornijskom gradiću Bakersfieldu kada su Fieldy Munky, David, Jonathan i Head osnovali Korn.
Nu-metal bend koji je bio inspiracija nizu mladih bendova koji su uslijedili gostovati će u Zagrebu 03.07. na Šalati.
Svoj debitantski album izdali su 1994.godine pod nazivm Korn i isti je najavljen pjesmom «Blind» i sada već kultnim stihom «Are You Ready?» (Jeste li spremni?). Komercijalne stanice na taj zvuk tada nisu bile spremne, a niti MTV, pa njihove uratke u početku nije nigdje bilo moguće čuti. S obzirom na novi, metalni zvuk s basom i bubnjevima te mješavinama funka i hip-hop ritmova, Korn je krenuo na osvajanje publike i na Ozzfestu pokazao svoju veličinu. Žestoki i bezobrazni postali su najstravičnija i najteža debitantska grupa od Black Sabbatha.
Stvorili su pokret i revolucija je započela.
Slijedeći album „Life is Peachy“ dogurao je do platinaste naklade i dobili su niz poklonika, dok su ih mediji prozivali perverznjacima, paranoicima i psihopatima. Kakav su status uživali ali i kako su ih se neki bojali pokazao je i slučaj u jednoj srednjoj školi u kojoj je ravnatelj udaljio učenika s nastave jer je nosio majcu sa natpisom Korn. Nakon pritiska na ravnatelja škole putem medija od strane benda, učenik je vraćen na nastavu.
Uslijedili su albumi „Follow the Leader“ koji je debitirao na prvom mjestu Billboard-ove TOP 200 ljestvice. Izdali su dva sjajna singla „ Got the Life“ i „Freak on a Leash“ dok su im rap-metal pjesme („Children of the Korn“ sa gostovanjem Ice Cubea i „All in the Family“) bile jedna od najvećih iznenađenja za scenu na kojoj su potvrdili svoje mjesto. Rolling Stone je „Follow the Leader“ nazvao najboljim alternativnim albumom 90-tih.
Pokrenuli su i „Korn campaign „98“ zamišljenu kao politička kampanja sa turnejom i konferencijama za obožavatelje.
Organizirali su i putujući cirkus rapa i metala koji su posprdno nazvali „Family Values“ na kojoj su nastupali Ice Cube, Limp Bizkit, Linkin Park, Rammstein, Deftones, Staind, Stone Temple Pilots i mnogi drugi.
Slijedi „Issues“ (1999) koji je bio trostruko platinasti, a Korn se pojavio i u epizodi South Parka u kojoj je premijerno izvede prvi singl sa „Issues“, „Falling Away From Me“.
Najavni singl za „Untouchable“ (2003), „Here to Stay“ osvojio je Grammya za najbolju metal izvedbu.
Prije izlaska novog albuma „Take a Look in the Mirror“ (2003) izdali su singl
„Did my Time“, koji je dio soundtracka za film Tomb Raider: Cradle of Life, a Angelina Jolie se pojavljuje u video spotu singla.
Objavljuju i „Greatest Hits, Volume 1“ 2003. godine, no Brian „Head“ Welch 2005. odlazi iz benda i to je prva izmjena od kada je bend osnovan.
Bend potpisuje za Virgin Records i objavljuje album “See you on the other side“ 2005. godine koji je lansirao niz hitova.
Upravo im je izašao MTV Unplugged čime su ušli u MTV obitelj izvođača koji su imali tu privilegiju. Ili je privilegiju imao MTV? Kritičari američkih glazbenih medija ovaj album već su proglasili jednim od najboljih MTV Unplugged izdanja uopće, uz rame kultnim nastupima Nirvane i Erica Claptona između ostalih.
Do sada su Korn prodali više od 20 milijuna albuma diljem svijeta, a novi studijski album već je najavljen za početak ljeta.
Ovi začetnici novog zvuka sa zavidnim opusom i statusom velikih glazbenih genijalaca novoga doba zasvirati će žestoko na Šalati, pa tko propusti, biti će mu jaaako žao.
no name
upravo sada sam na informatici i nemam sta raditi... U skoli je sve jako dosadno. Ocijene su u velikoj komi. Jedva cekam da yavrsi ova jebena skola. Ovo je koma od života. Zasto se ljudi moraju patiti oko te jebene skole. Neznam vise sta da vam napisem, sve je u komi velikoj... Danas kad dodem doma napisat cu vam nesto pametno sada vise nemam vremena, pa se cujemo...
evo malo glazbe koju ja slusam
ovo je jedna od mojih omiljenih
KoRn
...ovo isto...
Slipknot
.........
Iron Maiden
xxxxma sve ja to volimxxx
Iron Maiden
pa se cujemo ljudovi ostavite puuuuuno komentara
evo malo ljubavi
...one day...2
I tako sam ja usla u auto... Lik se samo kiselo nasmijao... Malo sam se uspanicarila, ali mislila sam da je sve to normalno. Najednom njegova ona odvratna dlakava ruka klizila je po mojim koljenima, i sve dalje i dalje. Ja sam poludjela i odmaknula ruku. I dalje sam mislila da je to na neki nacin normalno. Kad sam skuzila da sam daleko od grada, primjetila sam da me vodi u neku zabit i prema onoj poznatoj sumi, u kojoj se dogodilo nekoliko ubojstava. Tada sam se jako prestrasila i stalno u sebi ponaljala da to ne moze biti istina, da se to menei ne moze dogoditi.
XXX
Taj se strasan dogadaj odvijao u subotu. Noc prije bila sam kod svoje frendice Tanchy, ona je luda. A kad kazem da je luda, onda je stvarno luda. Luda je za nozevima, oruzjem i ludim provodima. Ona uvijek zna napraviti dobar tulum. Kod nje sam gledala njenu kolekciju nozeva. Jedan mi se jako svidio. Rekla je da ga uzmem. Uzela sam ga u ruke i zamahnula s njim, onako nemarno. Onda je ona uzela svoj omiljeni. Tada je podignula svoj noz i ostrice smo usmjerile prema svojim vratovima. Rekla je tiho; "Nocas moramo nekoga piknuti". Ona je to stalno ponavljala i govorila, nisam se previse uzbudivala. Ali ja sam imala los predosjecaj i mislila da ga moram upotrijebiti kad tad. Neko je usao u sobu, na brzinu sam ga strpala u torbu.
Pogledala sam svoju torbu, i polako ju podignula na koljena. Lik nije nista primjetio. Polagano sam ju pretrazivala, ali kad sam skuzila da noza nema u torbi, pocela sam histericno kopati. Ponavljala sam u sebi; ''Samo da je unutra". Sijecam se da ga je moj frend Spenser uzeo iz torbe da ga pogleda. Ne sjecam se da ga je vratio natrag u torbu. Kad je lik vidio da kopam po torbi izderao se na sav glas. Ja sam se trgnula i ostavila torbu. Nisam skuzila sta je rekao, bila sam u svom svijetu. Misli su mi bile usredotocene na jucerasnji dan i kamo sam stavila onaj noz. Tada mi je sinulo, ostavila sam ga na Tanchyevom nocnom ormaricu. Bas sam bila glupa. Tada sam se jos vise prestrasila jer ga nije bilo u mojoj torbi. Ali, sta bi ja snjim. Ne mogu se zamisliti sa tim oruzjem u rukama. To nebi bila ja. Ja da probadam nekog lika...
Vozili smo se po veoma losoj cesti, rupa na rupi. Tada smo skocili u neku veliku rupu. Sve se streslo. Ostala sam bespomocno sijediti. Razmisljala sam da mi nema spasa. Sta ja mogu protiv ludog manijaka koji ima 40-ak godina. Totalno sam bespomocna. Tada sam slucajno pogledala ispred sebe. Imala sam sta vidjeti. Ispred mene je bila otvorena polica a u polici pistolj. Ponovno se nisam mogla zamisliti sa oruzjem u rukama. Razmisljala sam sta bi bilo da ja nekoga ubijem. Posegnula sam u policu za pistoljem i na glas rekla; "Za sve postoji prvi put!"
Lik me cudno pogledao i skrenuo pogled prema mojim rukama koje su drzale pistolj u rukama. To mi nije bio prvi put. Pucala sam ja sa svojim tatom, ali naravno ne u ziva bica.
Kad je skuzio pistolj u mojim rukama, volan mu se istrgnuo iz ruku. Skrenuli smo sa ceste, ali brzo smo se vratili natrag. U toj svoj zbrci i buci slucajno sam povukla okidac. Ali na zalost promasila. Metak je prosao tik do njegove glave, tocnije u njegovo prozorsko staklo. Pogledao me nekako zastrasujuce. Vjerovatno je pomislio da ja to nebi mogla napraviti.
Drugi put sam ciljano pucala. Ciljala sam u nogu i to mi je uspijelo. Pogodila sam ga tocno u nogu. Krv me cijelu zaspricala. Cijeo lice mi je bilo puno krvi. Sva moja odjeca, ruke... Tada je nastala tama.
Otvorila sam oci i osjetila da lezim na travi. Cula sam glasanje sove i cuka. U pozadini sve te ''lijepe'' idile, cula sam zvonjavu svog mobitela. Osjetila sam nekakvo olaksanje. Javila sam se i cula poznati glas. Bio je to Tomy. On me htio voziti doma, ali ja sam ga odbila. Jako mi se svidao duze vrijeme. Rekao je da me je morao cuti i da se morao uvjeriti da sam dobro. Kad sam pozborila onako nemocna, i rekla da sam sada dobro, Samo je zasutio. Isti cas me pitao di sam. Prvo sam rekla da neznam da se nalazim u nekoj sumi. Onda sam se okrenula i vidjela prometni znak na kojem je pisalo neko mijesto za koje sam ja prvi put cula. Procitala sam mu ga i rekao je da se ne micem da odma dolazi.
Ponovno sam legla i zatvorila oci. Onda sam se sjetila lika i automobila. Okrenula sam se da vidim di je. Bio je okrenut na bok. Kroz puknuto staklo jasno se mogla vidjeti krvava ruka. Ispod nje je bila velika lokva krvi. Osjetila sam da drzim nesto u rukama, podignula sam da vidim sta je to. Bilo je tesko i hladno, bio je to pistolj.
Ponovno sam uperila pogled prema autu da se uvijerim da je jos ona ruka tamo. I bila je. Odahnula sam i nastavila lezati.
Kad sam otvorila oci, cula sam poznate glasove i vidjela poznate ljude. Bili su to Tomy, Spenser, Thancy i Kiki. Lica su im izgledala jako prestraseno. Izgledali su zbunjeno. Bila sam presretna sta su dosli. Ponovno sam zatvorila oci i osjetila da u rukama imam jos onaj pistolj. Tomy me podigao, tada mi je iz ruku ispao. Nisam se htijela obazirati na njega.
Ponovno sam otvorila oci i cula cvrkut ptica. Cula sam neki malen zamor i taj tren iznad mene su se pojavili moji roditelji i moja sestra Viky. Pricala sam s njima nekih 10-ak minuta. Tada je mama rekla kroz plac da me neko hoce vidjeti. Otvorila je vrata moje bolnicke sobe. Nisam ju cula sta je rekla ali vidjela sam da joj se usnice pomicu. Tad sam cula galamu i suskanje koje se velikom brzinom priblizavalo. Za 5 sekundi 20-ak ljudi stvorilo se u mojoj sobi. Dosli su bas svi. Cak su dosli i oni s kojima sam bila posvadana. Dosli su do mene i rekli da su se jako prestrasili i zabrinuli za mene.
Dosla je medicinska sestra i rekla da moraju otici. Tanchy ju je nagovorila da njih par moze ostati jos koju minutu. Vec su se dogovorili. Naravno ostali su oni koji su dosli po mene u onu sumu.
Moja mama mi se priblizila i poljubila me u obraz. Rekla je da ce doci malo kasnije. Ona luda Tanchy pocela se saliti da zasto mi je onda dala onaj noz. Rekla sam joj da mi je ostao kod nje. Nasmijala se i rekla: -Dogada se!
Kriskom oka mogla sam primjetiti da Kiky i Tomy nesto muljaju. Kad su zavrsili s pricom Kiki je rekla na sav glas da njih troje mora nesto obaviti. Pomoslila sam da ce ostati Tanchy, ali i ona se pokupila. Ostao je Tomy.
Sjeo je kraj mene i rekao mi da mi nesto mora reci. Nagnuo se i poljubio me. Tek kada su svi otisli cula sam da je televizija upaljena. Pomislila sam da je je neko sigurno upalio a da nisam ni primjetila.
Tomy se jos jednom nagnuo i poljubio me, rekao je da to zeli napraviti jos od prije ali da se je bojao kako cu reagirati. Tada na televiziju su pocele vijesti. Tomy se odmaknuo i rekao da prvo mora cuti rezultate neke utakmice jer ju sinoc nije mogao gledati jer je spasavao naku glupacu. Glasno se nasmijesio, pogledao me i poljubio. Kad je novinarka zavrsila sam pricom od utakmice, pocela je spominjati neku nesrecu. Slusala sam da vidim sta ce reci.
Pocela je; "Sinoc oko ponoci dogodila se prometna nesreca. Automobil je pronaden okrenut na bok na sredini ceste. Oko automobila pronadena je velika kolicina krvi. Nema znakova borbe i nema nikakvog vatrnog oruzja u blizini auta. Policija za sada ne moze utvrditi koliko je osoba bilo u autu jer nije pronadena niti jedna. 15 metara od mjesta nesrece pronaden je trag krvi koji vodi prema gradu. Policija zamoljava mjestane okolnog mijesta nesrece da pomognu policiji u trazenju ozljedenih. Preme policiskom izvjestaju osoba nema izgleda prezivijeti uz toliku izgubljenu kolicinu krvi. Policija za sada nezna je li u pitanju neka opasna osoba ili ne."
Tomy me blijedo pogledao. Vrisnula sam na sav glas da se sijecam da sam vidjela krvavu ruku kako bespomocno lezi i da sam sigurna da sam u rukama drzala pistolj. ''Sijecam se da mi je ispao kad si me ti podigao'' - govorila sam prestraseno Tomyu.
Zagrlio me je i rekao;'' Sve je u redu, ja sam ovdije, volim te i pazit cu te da ti se nista ne dogodi.
TO JE TO. NISAM VAM REKLA DA VOLIM PISATI TAKVE PRICE PA EVO JEDNE. KOMENTIRAJTE!!!!!
...one day...
Jednom kada sam isla kuci sama iz grada, cijelo me vrijeme pratio los prdosjecaj... Jednostavno neznam zasto... Posto se ja jako bojim mraka, svaki najmanji susanj ce me prestrasiti... Toliko sam strasljiva da je cak mama prije par dana isla pred mene iz grada...
I tako je bio jos jedan dosadan vikend predamnom... Sve kao obicno... Izlazak sa frendicama, upoznavanje nekih novih ljudi, cuga... Nesmijem dugo ostat u gradu jer su moji starci jako strogi sta se toga tice, pa sam naravno u 11 morala ici kuci... Al taj me vikend nije bilo briga ocu li zakasniti ili ne, jednostavno sam se opustila... Toliko su me nelili da nisam znala kamo cu sa sobom, pa su me posjeli na neku stolicu kod nekog frenda, kod kojeg sam dosla neznam ni ja kako...
Tamo se tulumarilo od ranih popodnevnih sati pa su u to doba kad sam ja dosla vec svi bili crknuti od umora i cuge i.... Taj frend kod kojeg sam dosla je decko od moje najbolje prijateljice, i pola sam vec drustva poznavala ali nisam bila raspolozena pozdravljati se sa njima... Oko pola 12 je bilo krajnje vrijeme da odem doma, iako nisam bas bila sposobna... Jedan tip se ponudio da me otpelja kuci, ali ja sam ga odbila. Ni sama neznam zasto, jos mi se svida i dugo vremena ga poznajem ali ja sam ga jednostavno odbila i onako nacugana ko glupaca uputila se kuci... Ja sam bila skroz normalna u glavi i znala sam sve sta se dogada oko mene i znala sam sta pricam, cak sam pricala i ono sta sam mislila pa sam i to rekla, inace u normalnom stanju to bi zadrzala za sebe...
Uglavnom uputila sam se kuci kad mi je na cesti stao neki ljubazan gospodin, bas je bio ljubazan, takvog jos nisam vidjela u _ _ _ _ _ _ _!!! Inace tu su svi umnobolesnici.... Otvorio mi je vrata i pruzio ruku da udem u auto... A ja onako nacugana usla... Nisam htijela sa frendom, a idem sa nekim glupim starcem.... Kad sam sijela samo mi se kiselo nasmijao i zakljucao vrata od auta i okrenuo se u suprotnom smijeru od onog kojim sam ja trebala ici kuci.....>>> NASTAVAK SLIJEDI<<<
...life...
Zasto zivot mora biti tako dosadan? Zasto se ne dogadaju znimljive stvari, poput novih ljudi! Zivim u takvoj sredini gdje se niko novi nemoze upoznati, svi sve znamo... Znamo kako zive, njihove ljubavi, njihove svade, kamo izlaze... Pa to nije normalno... Uvijek je sve jebeno isto.. Svaki je jebeni vikend uvijek jebeno isti... Sve je postalo samo ritual... Nema iznimaka. Jedino je u skoli malo zanimljivije mislim, barem se nesto novo dogada, a mislim na gradivo... Sta samo to mora biti zanimljivo...
Moj tipicni izlazak; nadem se prvo s jednom frendicom koja zivi pored mene, onda odemo do nekog parke gdje cekamo njih 5-6, onda saberemo pare, odemu u trgovinu, kupimo sta cemo pit i s tim odemo do drugog parka... Kad pocugamo odemo do nekog metal kafica tamo jos malo cugamo i idemo doma... I tako svaki vikend...
Sta u zivotu nema nista zanimljivo, drugi post i vec je on postao dosadan... Ali toga vise nece biti, ovo je prvi i zadnji put da ovako dosadno pisem... Ali sta cu kada je i meni dosadno,,,,, Recite mi neku super temu i pisat cu o njoj cijeli dan samo sad ovaj tren nemam inspiravije..... molim vas pomagajte.....
najnoviji post...
Bok ljudovi, ja sam vam tu nova tj sa novim blogom. Onaj sam stari izbrisala jer mi je isao na zivce... Bio je pre glup, nadam se da cu ovaj imati duze i da ce biti zanimljiviji....
Da me malo upoznate, imam 16 godina i idem u prvi razred gimnazije... ostalo cete saznati kroz moje postove... za pocetak idem naci neki dobar dizajn... pa se cujemo
